PÅ NORSK:
(Muitaleaddji: Johan Mathis M. Eira)
Junnán, dahje Johan Mahtte Eira, orru dáppe Áidejávrris, ja dálvet son guođuha ealus dain eatnamiin. Go son lea vádjolan mehciin lea son oaidnán ollu ipmášiid ja maiddái balddonasaid. Dá muitala son go oainni eahpáračča, mii duođas ii lean ballanveara.
Dat lei reaŋgan Bojena-Máhtte ja moai leimme johtime. Moai leimme johtime dálveorohagas geasseorohahkii ja moai leimme bisánan Ráisjár`-gáddái, maid gohčodit Liekkeščorrun. Ja guđiime ealu Liekkaščorrui ja hirbmat buorre guohtun dan áigge gal lávii, eai han dalle lean nu beare jalla stuorrát dat ealut ge oainnat - ja dat lei báhcan oppasin olu. Eai ge lean dat mášenáiggit nu ahte dat ealut vuojahallojuvvojedje juohke guvlui nie ja. Ja de dan jávregáttis lei militæras vistti, maid ledje ráhkadan dakkár guossestobu maid dasa, lánja. Mas guossit, nie vánddardeaddjit besse bisánit ja idjadallat - ja ledje maid háhkan hui ollu muoraid, vai ledje válmmas muorat nie.
Ja moai bisáneimme dasa ja álggiime dieđusge - iđđesidja dat lei go moai olliime dasa ja álggii beaivi hirbmadit goardit. Ja moai álggiime gáfestallat. Ja dan áigge lei rievssat nu issoras ollu nie giđđat go, go bisánat dat skeiket ovttatládje birra. Dat lea maid nohkan áibbas, áibbas ieža šaddan dal – dat ii gullo šat ain.
Ná, moai dal leimme gáfestallama das ja gearggaime ja velledeimme. Gal dat váibá go johtán lea oainnat. Ii dat dal nu jođánit mana herggiiguin johtit ja lojit – lodji dat dan áiggi lei eallu. Ii dat eambbo go vázzá eanas, muhtomin njolggidastá maŋoš. Ná dal moai velledeimme dasa, de lohká mu olmmái: “Gulat go don maidege?” Mun logan: “Gulan mun. Gulan mun gal.” Ná lohká: “Maid don gulat?” “Mun gulan bárguma, go mánná bárgu. Dan mun gulan.” Lohká ná dan dat gullá son maid. Ii dat dađi eambbo gal jietnadan maidege, muhto moai veallaime hui jaska, de gal dat nu bárgu ahte - ahte dakkár boakčánaddá vel!
Ná de gal, de njuikii mu olmmái bajás ja logai: “Gal moai fertejetne vuolget geahččat mii dat dá lea. Ii dat dat oro albma gal!” Mun logan: “Ii dat dat gal leat. Dat dat gal orro dat balddonas maid danin lávejedje gohčodit. Dat eahpáraš dat die lea dieđusge!”
Ná moai manaime feaskárii ja ean moai gullan šat maidege de gal. Dat orru, doppe lea nubbe latnja maid dat, maid dat militæra lea lássen alcces, dat iežaset diŋggat doppe leat – mat ležžet ja lea feaskkir gaskkas. Manaime feaskárii ja ii dat gullon šat mihkke. Ja vácciime dal olgun ja geahčaime eallu dat gal nu guohtu ahte. Na manaime fas sisa, jugaime gáfe ja fas velledeimme. Dás dat álggii, go jaskkodii. De gal nu bállá ahte ii leat leaika!
De lohká Máhtte muinna son váldá duollji ja manná gáŋgenii, dohko dan feaskárii. Mun logan: “Nu don dagat. Gal mun bázán dál dasa velohaddat.” Ná de gal manai dohko ja bijai vel dan duollji láhttái ja beallji dohko vuostá, ja de gal go jaskkodii de álggii fas bárgut. Ja nu bárgu ahte! Ná, dal dat dieđusge guhká bárggui, de gal Máhtte de njuikii doppe bajás ja de gal jaskkodii. Mun jurddašin mii son dat lea die? Mun dat gal measta baladin. Gal dat die lea gal dat eahpáraš. In dat mun diekkára leat gullán dan máilmmis ge.
Na dat dal gal dieđusge bođii dainna dulljiin sisa ja logai ahte: “Ná gal dat dal gal lea nu ahte moai fertejetne vuolgit olggos geahččat.” Su mielas orro dego vieso vuolde. Oainnat doaivvui álggos, moai doaivvuime ahte dat lea doppe dan geahčen gos dat militæra latnja lea, gos dat biergasat leat. Mun logan: “Nu go lea?” Ná, moai vulggiime dieđus. Vácciime, manaime máŋgga geardde birra dan hytta ja ean moai dal gal dieđe, diehtán movt dat lea.
De fuobmái Máhtte ahte dat lea okta fiellu mii lea, dat lei ráhkaduvvon dakkár dego ruvttot. Nie fiellut návlejuvvon ja nuppe guvlui maid, nu ahte dat lea hui baskin. Dakko ii galgga beassat mihkke čađa. Dat lea okta fiellu mannan eret, nu ahte lea šaddan stuorit ráigi dakko. De lohká Máhtte: “Gal jur dat gal, dakko gal ferte, dakko ferte...” Son gáikkiha, gáikkihii máŋga fiellu dakko ja de lohká son manná vieso vuollai geahččat. Doppe ferte juoga! Mun logan: “Ále dál dohko! Ii dat gánnát dohko vuolgit! Ii dan dieđe mii dat lea.”
Ná dat dat gal, ii dat dat – dat lei hui jálos olmmoš oainnát! Dat dat gal manai dohko! Ná, mii bat leažžá go mun dat gal ledjen čuožžume das, de bođii njoammil ráigeráigge olggos ja manai dohko meahccái ahte. Ja dat dat lei dat eahpáraš. Die dat lei mii balddii!